Talasanje Srbije: Dan kad je ubijen Ćuruvija

Pre nedelju dana na inicijativu Verana Matića formirana je Komisija koja ima za cilj da se utvrdi istina o ubistvima novinara Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije i Milana Pantića. Glavni i odgovorni urednik B92 je i pre nekoliko godina predlagao da se formira jedno takvo telo koje bi pomoglo da se najzad dođe do istine o tome kako su stradali novinari u Srbiji.

Milan Pantić, novinar Večernjih novosti ubijen je 11. juna 2001. godine u Jagodini na ulazu u zgradu u kojoj je živeo.

Novinarka nedeljnika "Duga" Radislava Dada Vujasinović pronađena je mrtva u svom stanu u Beogradu 8. aprila 1994. godine.

Novinar i vlasnik "Dnevnog telegrafa" i "Evropljanina" Slavko Ćuruvija ubijen je na Uskrs, 11. aprila 1999. godine u Svetogorskoj ulici ispred zgrade u kojoj je živeo. Upravo tom ubistvu, koje se desilo u vreme NATO bombardovanja Srbije, posvećeno je jedno poglavlje knjige Dušana Mašića o Radiju B92 - "Talasanje Srbije". Knjiga je objavljena 2006. godine. Ovo je odlomak iz te knjige:

Podeli

Svako ima neki svoj trenutak koji pamti iz tog perioda.

Moj je nedelja 11.april 1999, Uskrs, dan kada je ubijen Slavko Ćuruvija. Na neki način ja sam bio taj koji je ispred B92 bio ¨zadužen¨ da pomaže Slavku u njegovoj borbi. Iako smo u suštini bili potpuno različiti, u tih nekoliko meseci uspeli smo da napravimo nešto zajedno. Vodio sam par tribina po Srbiji na kojima su on i Rajko Danilović govorili o slučaju ¨Dnevni telegraf¨ i ugroženosti novinara u Srbiji. Poslednji put sam ga video dan pre ubista. Šetao se Knez Mihajlovom sa Brankom. Kao de se ništa ne dešava. Već je bio objavljen i tekst u ¨Ekspresu¨. Kada sam ga pitao šta radi rekao je ¨Sekiram ih¨. Ispod svoje kožne jakne izvadio je malu sekiricu. Pomislio sam ¨Potpuno je odlepio¨. Razmenili smo par rečenica i razišli se. Svako sa svojim brigama. 24 sata kasnije, sačekaće ga u ulazi ispred kuće i ubiti. Policajci koji su ga pratili biće opozvani samo nekoliko minuta pre toga. Ne sećam se ko mi je javio da je Slavko ubijen, ali od tog trenutka čitava priča o onome što se dešava oko nas dobila je novi tok. Ko je sledeći? Spreman si da poveruješ i u priču o spisku, penzionerima koji sede na krovovima i prijavljuju sve što im je sumnjivo, čupaju kabl sa satelitske antene jer misle da je to ¨lokator¨ i da će NATO gadjati baš njihovu zgradu. Stanovao sam da dnu Dositejeve ulice, na petom spratu u zgradi bez lifta. Džulija je vodila tim u Amsterdamu, a ja sam se brinuo o roditeljima, prijateljima i izgubljenoj firmi. Moj prvi komšija Vlada, otišao je sa porodicom u Francusku. I dva stana na spratu ispod bila su prazna. Dakle, sam na poslednja dva sprata sa sve interfonom na ulazu koji je, zahvaljujići Vladi, uvek radio. Čitavo veče sam proveo na telefonu, razgovarajući o Slavkovom ubistvu, a onda je skoro pred ponoć neko zazvonio na moja vrata. Ništa interfon, direktno na vrata. Presekao sam se. Pomislio sam ¨Došli su po mene¨. Nije mi palo na pamet da otvorim. Neka provaljuju ako žele da hapse i ubijaju. Mučna tišina tridesetak sekundi a onda ponovo ¨ding-dong¨. Mogao sam da čujem srce koje je lupalo. Nisam se pomerio. Tišinu koju je usledila nije prekinulo treće zvono. Legao sam na krevet i počeo da razmišljam šta da radim, gde da idem. I taman sam se spremao da počnem sa pakovanjem, kada je zazvonio telefon. Moj komšija Vlada iz Pariza. Pita kako sam. Kaže da su čuli za ubistvo Ćuruvije pa su zamolili svog kuma da me obidje i vidi da li sam OK. Zato nije ni zvonio na interfon jer je imao ključ od vrata. Javio im je da ne odgovaram pa su rešili da me zovu. Oterao sam ga u majčinu. Uzeo mi je bar deset godina života. U najboljoj nameri, naravno.

Ubistvo Slavka Ćuruvije izazvalo u krugu ljudi u kojem sam se kretao možda i veću zabrinutost nego NATO bombardovanje, Nikačević i Zagradjanin zajedno.

“Bio sam kod kuće i čekao Vojkana da dodje i popravi mi kompjuter¨ seća se tog Uskrsa 1999 Veran Matić.¨Došao je i rekao ¨Izgleda da je ubijen Ćuruvija. Velika je gužva ispred njegove zgrade¨. Krenuo sam da okrećem telefone. To je za mene bio veliki šok jer je sve bilo toliko transparentno.Bilo je jasno da ga je ubio režim i da je to jedna veoma ozbiljna poruka iz koje je bilo veoma lako izvući zaključke. Režim je uspeo u onome što je nameravao. Proizveo je ozbiljnu količinu straha jer su me već to veče zvale neke kolege da kažu kako se gomila ljudi plaši da dođe na sahranu, da zove Branku. Zavladala je neka vrsta straha i panike i to je očigledno bio cilj. Međutim, na samoj sahrani se ipak videlo da ta pretnja nije u toj meri uspela. Nije možda došlo onoliko ljudi koliko bi smo mi želeli, ali je došlo opet puno ljudi koji su i tada demonstrirali nekakvu vrstu otpora. Posle te sahrane Djindjić je otišao u Crnu Goru. Svi su pričali da bi on mogao biti sledeća meta . Režim je vodio kampanju protiv njega a i sam Djidjić je pokušavao da se bori. Ja nisam mnogo razmišljao o tome da li bi se ja mogao naći u tako nekoj situacji. Smatrao sam da ja nisam bio u ličnom ratu sa režimom. Moja borba sa režimom je bila institucionalna, nismo imali nikada nekakve dodirne tačke. Na drugoj strani, radio je već bio zabranjen, nismo imali nekakve aktivnosti, nismo provocirali. A možda je sve to bilo i neko moje samozavaravanje i samoohrabrivanje.”

Veran je želeo da ostane u Beogradu i teško je prihvatao bilo šta što bi možda značilo i njegov odlazak iz grada. Zato čak ni svojoj ženi nije rekao da je Slavko ubujen. Znao je šta bi to značilo. Znao je da bi i Lola kao i svi mi ostali rekla ¨Dosta je bilo. Pakuj se i odlazi odatle¨. Nas nije morao da sluša, ali Lola je bila nešto drugo. Znao je da je istrpela sve i svašta i da bi ovo mogla da bude kap koja će preliti čašu.

“Ja sam za ubistvo Ćuruvije saznala iz jednog razgovora u Budimpešti, dan ili dva posle Uskrsa.¨ priča mi Lola Matić. ¨Shvatila sam da se to krije od mene, da ljudi nisu znali kako ću da reagujem. A reagovala sam tako, što sam se spakovala i vratila u Beograd. Tokom svih ovih godina to je bila jedina situacija kada sam bila spremna da lupim šakom o sto i kažem ¨Dosta je bilo¨. Želela sam da odemo odavde i da se više nikade ne vratimo. To je bio užasan momenat. Stalno nešto vagaš, stalno si na nekoj crti, stalno si na nekom nišanu. Optimista si pa misliš neće ti se to desiti, štiti te javnost, svet..ne znam ko. Možda sam se samo tešila. Jer nije bilo nikoga ko je mogao da te zaštiti. Tada sam se najviše plašila. Rekla sam mu da bih ja volela da mi sve to napustimo, da odemo u ¨crnu Afriku¨ , da nas nema više ovde. A onda, posle par dana, shvatila sam da sve to nema smisla. Da bih ja ostatak života provela pod tenzijom da sam ga naterala da uradi nešto što ne želi. On bi to uradio zbog dece ili mene, ali ne i zbog sebe. I onda sam samo napisala jedan mejl i rekla kao svi naši planovi padaju u vodu. ¨Ti ćeš nastaviti tu gde si stao pa nek nam je bog u pomoći.¨ To sam mu napisala.”

Na svim ¨spiskovima¨ o kojima se tih dana govorilo u gradu, Veran je bio prvi ili drugi iza Ćuruvije. Ali, nije bio i jedini iz B92.

“Ja sam tu bila visoko kotirana¨kaže mi Bojana Lekić.¨ Dilema je bila da li sam na drugom, trećem il četvrtom mestu, što je opet pa zavisilo od toga da li je Veran na prvom ili je Slavko na drugom. U takvim situacijama uopšte ne stigneš da budeš tužan. Ti si u šoku i misliš o sledećem potezu. Tako da je prva reakcija je bila:''Da li je to moguće?'' , a druga je bila:''Proveri tačnost informacije''. E, to ti je novinar-životinja. Znaš, proveri tačnost informacije, nađi se na licu mesta, a za koji đavo se nalaziš na licu mesta, kad objektivno ne radiš. Treća stvar je bilo u tome ko će se pojaviti na sahrani. To je bio poslednji test hrabrosti.To je bilo i pitanje morala . I mi smo svi došli. Jebi ga, mogli su da nas ne vole, ali to je nešto značilo.”

“Ja sam pomislila da oni imaju spiskove za odstrel i da će nastaviti da ubijaju¨kaže mi Sanda Savić.¨ Nisam videla sebe na tom spisku jer znam da je sa Ćuruvijom bila i neka druga priča u odnosu na nas, ali za Verana sam se uplašila. Mislila sam da može da ga pojede mrak. I zato je ta sahrana bila pitanje časti. Kao onaj drugi 9. mart kad su pretili da će teroristi postaviti bombe ispred Hrama Svetog Save i plašili ljude. Tako je odlazak na Slavkovu sahranu bilo pitanje elementarne hrabrosti. Tu je došlo sve ono što valja. Svi oni koji nisu bili tu zapravo su bili foliranti. I pre i posle toga.”

Dragoljub Žarković, glavni urednik ¨Vremena¨, morao je da radi tokom bombardovanja. Njih nisu zatvorili, a nisu mogli da nadju ni nekog ¨Nikačevića¨ da ih preuzme. ¨Samo¨ su ih cenzurisali. Ne znam kome je to teže padalo. Nama koji smo to čitali ili njima koji su to morali da rade. Ali, svakodnevno smo se vidjali u Media centru i tu imali svoje ¨usmene novine¨. Za njih je posao bio deo terapije. Onaj deo koji je nama falio. Kasnije su ih mnogi optuživali za pristajanje na cenzuru. A šta je trebalo da urade? Da se samozatvore. To bi bilo isto kao kada bi svi koji su bili protiv Miloševića izvršili kolektivno samoubistvo sa prvom bombom. Žare nije nikada imao problema da izadje na kraj sa ¨dobrotvorima¨ kojima je smetalo ¨Vreme¨ tokom bombardovanja. Jednostavno bi ustao od stola i otišao. Nije želeo da gubi vreme sa onima koji ga nisu razumeli.

¨Ja ne bih da ovo zvuči cinično što ću reći, ali mislim da to ubistvo nije bilo političko.¨ priča mi Žarković o ubistvu Ćuruvije. ¨Ono je bilo osvetoljubivo, proizašlo ne iz političke nego iz ljudske strasti. Ako se ikad te plaćene ubice pronađu i ako se rasvetli do kraja uloga DB-a u toj stvari, videćemo da je to bilo kažnjavanje zbog umišljaja o izneverenom prijateljstvu. Jedan odblik patologije. Dan posle ubistva ja sam otišao kod Vučića na ¨cenzuru¨. Filp Švarm, moj zamenik, i ja smo se stalno kockali ko će ići kod Vučića. Izvlačimo karte, pa ko izvuče manju - ide. Toga dana nismo izvlačili karte. Pozvao sam Vučiča i rekao mu: ''Mi ćemo da objavimo celu stranu o ubistvu Ćuruvije''. A on kaže: ''Kako celu stranu?'', kažem:''Lepo.Ako vi hoćete da se ¨Vremenu¨ u ratnim okolnostima veruje, mi ne možemo u trenutku kad je ubijen kolega da izađemo sa šturom agencijskom vešću''. I on kaže:''Pa, ja bih voleo to da vidim''. Ni njemu nije bilo sve jedno. To je bila već treća nedelja bombardovanja i on je već počeo da nas ¨pušta¨ u stilu ¨Neću ja to da gledam . Nema razloga da sumnjam u vas¨. Glumio je neko prijateljstvo. Kada sam mu doneo tekst o Ćuruviji on je gledao onu stranu,a zatim čitao, čitao, čitao i na kraju rekao : ''Dobro. Nema problema''.Tu sam osetio dve stvari. Prvo, da se Vučić uplašio.Da se on lično uplašio i mislim da je on imao više razloga da se plaši nego novinari. Ja ne kažem da su Ćuruvija i ¨Porodica¨ bili u velikom prijateljstvu. Oni su bili u jednoj vrsti saradnje u određenom periodu Ćuruvijinog delovanje. Mislim da je Mira Marković ufiksirala da su ona i Ćuruvija bliski po vokaciji. I normalno da se Vučić koji je ušao u savez s njima plašio za sebe. Video je kako ovi kažnjavaju ljude. Drugo, osetio sam vrstu ljudske zgađenosti kod Vučića nad takvim jednim činom. Zato mislim da to nije bio oblik državne represive nad medijima, nego prosto pojedinačna osveta.¨

U svom komentaru u ¨Vremenu¨ Žare je napisao da kada je sa prijateljima seo posle sahrane u kafanu da je nastavio da šapuće. I on i oni. Nesvesni da vise nisu na groblju.

¨Da smo svi šaputali, jesmo! Zato što smo shvatili da imamo posla ne sa režimom koji je branio racionalnost sopstvene politike, svoje stavove, već je počeo da zastupa svoje instinkte. A kada imate posla sa nekim ko instinktivno reaguje na okruženje onda je strah prirodna pojava. Neko je tako mogao da naredi da svi budemo streljani. Ali i tada, a i sada mislim da to nije bilo upereno protiv medija. Unšenje straha medju novinare je bio sekundarni efekat . Primarno je bilo pokazati dojučerašnjim prijateljima ili saveznicima da smo svi u istom čamcu i da tu nema zajebavanja. Nema iskakanja.¨

Pet godina kasnije Aleksandar Vučić će za malo postati gradonačelnik Beograda. Njegovi radikali biće najjača stanka u zemlji, a mi koji ćemo uvek biti na drugoj strani, raspravljaćemo o tome koliko su se promenili. A možda smo se zapravo mi promenili? Bar koliko i oni. Sa Vučićem sam pričao u jeku njegove kampanje. Kao i u svakoj kampanji tada je dobar sa svima. Čak i više sa onima za koje zna da ga ne vole. I dalje se sa istim žarom bori da dodje na vlast. Ne bira reči i sredstva u obračunu sa neistomišljenicima. Ali, ¨privatno¨ malo je drugačiji. Mnogo mirniji i realniji. Nema krupnih reči i obećanja. Kada smo pričali za ovu knjigu to je bilo prvi put posle ¨sastanka¨u jednom kafiću u Strahinjća Bana pri kraju bombardovanja kada je na meni ispitivao kako bi oni koji nisu ¨njihovi¨ reagovali kada bi oni izašli iz vlade. Tada nismo pričali o Ćuruviji, ali jesmo o Veranu. Rekao mi je da još nije vrema da se vraća. Ali, zato sada jesmo. Na Ć od Ćuruvije zauzima gard i brani svoju tadašnju poziciju Ministra za informisanje.

¨Nije korektno da govoriš da je on žrtva Zakona o informisanju¨ kaže mi Vučić.¨On je žrtva nečega drugog i nekog drugog. Očigledno bi se i bez tog zakona to na takav način završilo. Ako hoćeš da kažeš da je zakon o informisanju ubio Slavka Ćuruviju, ne nije ga ubio Zakon o informisanju. Ne, nisam ga ubio ja, jer sam ja na najžešći način to osudio. E, sad, mene interesuje zašto ti, jer za tebe znam da si častan čovek, zašto ti nisi objavio šta sam rekao onoga dana kada je objavljen tekst u ¨Ekspresu¨, a 100 novinara i glavnih urednika je bilo prisutno, pa i iz tvoje stanice....¨

Zaustih da kažem kako ¨moj¨ B92 tada nije postojao jer su ga već preuzeli, ali ne vradi. Radikali se nisu promenili. Oni guraju svoju priču, a ako želiš da im ukažeš na stvari koje nisu tačne samo će povisiti glas. Politička taktika ili kućno vaspitanje, nebitno. Najvažnije je da funkcioniše.

¨Imali smo sastanak, bilo je 100 ljudi, 60 glavnih urednika.¨ nastavlja ¨svoju¨ priču uz dodatak decibela bivši ministar informisanja. Prethodnog dana sam bio užasno zauzet. Bombardovanje, pripreme da iselimo ljude i da sklonimo dokumentaciju. Nisam pročitao sve novine. I onda su me predveče obavestili za ovaj tekst u ¨Ekspresu¨. Rekao sam pred svim urednicima :¨Ja ću uraditi sve što je u mojoj moći da se tako nešto ne ponovi i ja to osuđujem na najžešći mogući način.¨ Da, ja sam to rekao na tom sastanku. I posle sam zvao i tražio, iako znaš da nisam imao mnogo moći zbog partijske pripadnosti. Ali, nije se ponovilo. Očigledno da je to došlo sa neke druge strane. Zašto niko nikada nije hteo da objavi da kada su neki pretili nekim drugim novinarima da ja sam rekao da je to nedopustivo i da to neću dozvoliti. Zato što nikome nije odgovaralo da neko kaže : aha i on je čovek, nije baš psihopata i ubica. Izvini, nisam ubica i nemam apsolutno ništa sa tim. I nema te kazne koja bi bila dovoljna da se kazne ti koji su taj zločin počinili. Da li sam mislio dobro o njegovoj novini? NE, nisam. Da li sam mislio dobro o onome što njegovi novinari rade? NE, nisam. Nisam mislio dobro ni o tome što slika golu staricu dok vrši nuždu na Kalemegdanu. Apsolutno ništa dobro nisam o tome mislio. Ali mi ne pada na pamet da pravdam bilo čije ubistvo.¨

Za razliku od Aleksandra Vučića, Goran Matić je bio mnogo smireniji kada smo pričali o ubistvu Ćuruvije. U trenutku će da smisli novu ¨teoriju zavere¨ koja će imati samo jedan cilj. Da pokaže kako on i njegovi ¨drugovi¨ nisu imali nikakve veze sa tim.

¨Ja smatram da su ubistvo Ćuruvije i nestanak Stambolića elementi koji su strašno diskreditovali naš režim. Mene su uhapsili u ¨Sablji¨. Bio sam mesec dana u zatvoru, pitali su me za Stambolića i na kraju - ništa. Nemam optužnicu. Ja sam im objasnio da bi Stambolić, da je hteo da se kandiduje, bio podržan od strane režima. Nama je odgovarao svako ko bi Koštunici mogao da skine koji glas. On bi mogao bar 500.000. Stambolić je bio čovek koji je ugrožavao nekoga u DOS-u , a ne kod nas. Taj ko je to učinio napravio je nama problem. Kada je Putinu nestao protivkandidat našao ga je za tri dana i rekao: Nećete meni te igre da igrate. Znači, ja se bojim da je sa Ćuruvijom odigrana slična stvar. Najveci problem je tekst u ¨Ekspresu¨ u kome mu se direktno preti. Da je neko hteo da mu učini nešto nažao ne bi mu javno pretio. To je suviše naivno. Imate pretnju i onda se to desi. Imate motiv, sve. Nikad ne možete da se operete ako ne nadjete počinioca i nalogodavca. Ja na ubistvo Ćuruvije ne gledam kao na jasnu stvar i mislim da je to ubistvo političko. Meni je Ćuruvija nedelju ili dve pre toga napisao dva pisma u kojima je tražio pomoć za pokretanje listova. Ne bi od mene tražio pomoć da mi nije verovao. Ja sam pitao tada ljude koje sam poznavao u vrhu službe o čemu se radi. I Radeta Markovića sam pitao. Idem na tribinu a ¨Otporaši¨ čekaju sa transparentom ¨Matiću, ko je ubio Ćuruviju?¨. Mene su stalno pitali za to. Ja sam pitao Vlajka Stoiljkovića i Radeta Markovića. Dajte ljudi nadjite neko rešenje ne možemo da se peremo od ovoga. Onda mi Vlajko kaže za Stambolića da je to u nadležnosti potražne sluzbe. ¨Nisam ja pas da trčim i tražim¨. Onda pitam Radeta Markovića. On kaže:¨Ubistvo je u nadležnosti javne bezbednosti i kriminalne službe. Služba državne bezbednosti nije za to zadužena¨. Ja kazem:¨Dobro, ali priroda posla ti je da tražis jer je cela država optuzena¨. Nije Ćurivija neko bez veze. On je novinar i naš režim je pod sumnjom zbog tog ubistva. Ja sam stalno pokušavao da dobijem informaciju. Na svakoj konferenciji za novinare pitaju me za Ćuruviju. Ne pitaju Radeta Markovica. Stalno sam pokušavao da dobijem odgovor, ali mi je uvek rečeno kako to nije njihov posao. Par puta su mi neodredjeno rekli da je moguće da se radi o poslovnim vezama sa Crnom Gorom i da je ostao mnogo dužan zbog listova koji su mu tamo izlazili. Ali, to ništa ne znači. To nisam smeo ni javno da kažem.¨

Da li je tada Veran Matić imao razloga da bude zabrinut?

¨Imao je razloga da bude zabrint kao što sam i ja bio zabrinut. Zbog onog što vi zovete ¨eskadroni smrti Miloševića¨. Ja se bojim da je to postojalo onda, ali da nisu bili pod Miloševićevom komandom. Bojim se da su postojali i za vreme DOS-a i ne znam pod čijom su komandom bili. Bojim se da postoje i sada, ali su se primirili. I dalje ne znam pod čijom su komandom. I dalje mi nismo ozbiljna država, nego teritorija na kojoj neko može da uredjuje ambijent kako njemu odgovara. Naši životi ,kao čoveka na vlasti ili sada iz bivše vlasti, ili vas kao novinara, bojim se da su često ulog u prekompoziciji prostora ili stvari koje mogu da se odigraju. To je veliki problem. U toku 2000 mi smo više puta pokušavali da upozorimo predsednika Miloševića da stvari sa delom službe nisu kako treba. Da imamo sumnje da su oni umešani u razne čudne poslove. Čak smo govorili o nekim vezama Radeta Markovića sa Andrijom Draškovićem i da je neshvatljivo da šef DB-a igra tenis sa čovekom koji ima takav background. Mi smo ukazivali na to. Onda je meni u maju mesecu Ljubiša Ristić rekao: ¨Slušaj, da se mi maknemo iz ovoga da učimo naš državni vrh šta se ovde dešava. Ako nastavimo nas će da zveknu¨. To mi je otvoreno rekao. Mi smo pitali Miloševića da li zna šta radi Legija. O čemu se tu radi i u kavoj mi to državi živimo. Kada je prošao 5.10 i kada se sve ovo desilo ja sam razgovarao sa Milovanom Bojićem. On je bio strašno tužan. Nije mogao da se navikne da više nije ministar i da nije na vlasti. To je za njega bio smak sveta. Ja sam rekao Bojiću: ¨Nas dvojica treba da slavimo 5.oktobar¨. Pita: Zasto? ¨ Da smo mi ostali na vlasti mi ne bi dva meseca sastavili. Nas bi naši potamanili.¨ Vidite u kavom smo ambijentu živeli. Ovo je bilo nepodnosljivo za nas, a kamoli za neke druge. Ja se bojim da ti eskadroni smrti i dalje postoje. Postoje ljudi koji su spremni i sposobni da ubiju za jako male pare i postoje oni koji to znaju i mogu da ih instrumentalizuju u svakom trenutku nezavisno od toga da li je na vlasti Slobodan Milošević, Vojislav Koštunica, Toma Nikolić, Pera, Žika, Mika…¨

Ni Goran Matić ni Aleksandar Vučić nisu došli na sahranu Slavka Ćuruvije. Da pokažu svima koliko su ¨zgroženi i uznemireni¨ zbog toga. A oni su bili ti koji su u ime države ¨radili¨ sa nama. Nas koji smo tamo bili sigurno se nisu plašili. Eventualno bi prokomentarisali kako su došli da ubicama isplate drugu polovinu. Tako su se u Srbiji plaćala ubistva. Pola para unapred, a pola na sahrani. Pre će biti da su se plašili onih čija imena ni danas ne znamo. Možda ih ne znaju ni oni iako su ko zna koliko puta sedeli zajedno i ¨drugovali¨. Ali neko ¨njihov¨ zna. Svakoga aprila od tada vlast obećava da će uhvatiti ubice Slavka Ćuruvije. Promenile su se (bar) tri vlasti, ali još niko nije optužen. Ili se možda ništa nije promenilo?

Ja sam se uvek trudio da izbegavam sahrane. Znam da ih niko normalan ne voli, ali čitav taj ¨obred¨ mi je malo nejasan. Od onog ¨Primite moje saučešće¨ pa nadalje. Nisam od onih koji misle da ¨nije red¨ ako neko ne dodje na sahranu. Sa psiholozima bih mogao da se upustim u debatu oko toga da li je to moj strah od smrti, tek na tu sahranu sam došao. I zbog Slavka, ali još više zbog onih koji su ga ubili. Da kao i drugi koji su tu bili pokažem da nas ima. Ne mogu da kažem ¨i da ih se ne plašimo¨ već bih se zadržao na onome da nas ima. Strah je normalna pojava u situacijama poput te aprila 1999. Za jedne si ¨izdajnik¨, za druge ¨kolateralna šteta¨. Ko tu ne poludi taj nije normalan, što napisa neko pametan na jednom beogradskom zidu. Sama sahrana se bližila kraju kada mi je prišao Milan Bečejić i zamolio da se malo udaljimo. Bečejić je tada bio glavni urednig ¨Glasa¨, vazda polu-režimski list. Ko god je mogao uvek se klonio Raje Rodića, ali je ovaj uvek uspevao da ubedi i neke dobre novinare da rade za njega. Obećavao im kule i gradove, a ovi naivni i gladni poveruju. Posle odu, a Raja nadje nove žrtve. I danas je tako. Bečeju sam znao sa prvog novinarskog kursa koji smo zajedno radili za ANEM. Nismo bili bliski, ali kada god bi se sreli lepo bi se ispričili. Nisam imao razloga da sumnjam u ono što govori. Zašto to kažem? Zato što mi je Milan tada rekao kako je bio u nekom društvu gde se Dragan Hadži-Antić, tada prvi čovek ¨Politike¨, hvalio naglas kako je priča sa Ćuruvijom završena i kako je sada na redu Veran Matić. Hadži-Antić, poznatiji kao Struja, je bio neslužbeni Miloševićev zet. Čovek iz vrha. Dodavao je pepeljaru Milutinoviću u Rambujeu. Ili tačnije, pazio na njega u Miloševićevo ime. I tako, kaže Bečejić, Struja to rekao, Veran bi trebalo da se skloni, a on ne može da to ne kaže ljudima koji rade sa njim. Znaju se njih dvojica još iz Šapca, ali mu je bilo neprijatno da mu to kaže direktno. Pa našao mene. Potpuno ga razumem. Ni ja nisam imao snage da to kažem Veranu. Odmah sam otišao do Čalije i Saše Mirkovića i preneo im ono što mi je rečeno. Mici je rekao da će razgovarati sa Sonjom Liht i da bi ona mogla da popriča sa njim. Sonjin savet je bio da se Veranu ne kaže ništa konkretno, ali da se sa njim popriča na temu njegovog odlaska u Crnu Goru. Priču sa Novog groblja čuo je tek par godina kasnije i pitao me zašto mu nisam rekao. Nisam znao šta da mu kažem. Znao sam da će svaki odgovor biti pogrešan. A ono ¨izvini¨ nije ni u B92 imalo preteranu upotrebu. Baš kao ni u srpskom jeziku.

Mesec dana kasnije Veran će ipak otići u Podgoricu.

Ovo je odlomak iz knjige Dušana Mašića "Talasanje Srbije" o Radiju B92 koja je objavljena 2006. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.